Nedostatak kod ovakvog pristupa sistemu pružanja usluga socijalne zaštite i jeste finansijska neodrživost odnosno neminovni gubitak finansijskih sredstava okončanjem projekta ili potrošnjom sredstava prikupljenih za određenu inicijativu, pa bi završetak projektna istovremeno značio i završetak pružanja usluge iako su potrebe korisnika permanentne. Model koji uspeva i ovu prepreku da prevaziđe jeste model socijalnih preduzeća koja rade za profit, ali im on nije primarni motiv rada, već taj profit služi isključivo kao obrtno sredstvo koje obezbeđuje ostvarivanje socijalne misije poslovanja. Ono što je njihova pokretačka snaga jeste pomoć pojedincima i zajednici kojoj pružaju usluge. Socijalna preduzeća najčešće iniciraju građani kako bi rešili konkretan problem u zajednici koji bi inače trebalo da bude rešen od strane tradicionalnih aktera socijalne zaštite. Vrlo često se taj problem tiče upravo pokretača tj. osnivača socijalnih preduzeća, dakle postoji i neka vrsta ličnog emotivnog interesa, ne samo materijalnog, kao što je slučaj kod komercijalnih pružalaca socijalnih usluga. Jedna od definicija socijalnih preduzeća bila bi da su to preduzeća koja identifikuju do tog trenutka zanemarivan ili nerešen društveni problem, razviju adekvatno (vrlo često i inovativno) rešenje, koje sa sobom nosi određenu dozu društvene važnosti, i realizuju ovaj poduhvat zahvaljujući sopstvenim resursima kako bi doprineli stvaranju boljih životnih uslova za pojedince u zajednici. Kao pružaoci socijalnih usluga oni svoju aktivnost usmeravaju na najugroženije članove zajednice i tu se krije njihov najveći značaj.
Socijalna preduzeća kao pružaoci socijalnih usluga
U poslednjih nekoliko godina, nekoliko je primera udruženja građana koji osnivaju svoja socijalna preduzeća kako bi mogli dodatno da osnaže svoje korisnike, pruže im priliku za radno angažovanje ili jednostvano obezbede stabilan izvor prihoda kako bi mogli kontinuirano da pružaju socijalne usluge. Kao primere imamo Udruženje “Naša kuća” koje su osnovali roditelji dece sa intelektualnim poteškoćama sa ciljem razvoja socijalnih usluga u zajednici. Da bi svojim korisnicima obezbedili licenciranu uslugu dnevnog centra, udruženje je registrovalo socijalno preduzeće koje se bavi izradom kartnoske ambalaže ali i keteringom. Oni prodaju svoje proizvode kompanijama i organizacijama koje su dovoljno društveno osvešćene i na taj način obezbeđuju novac za smeštaj, edukaciju i druge potrebe svojih korisnika. Ženski centar Užice pruža uslugu SOS telefona za osobe sa iskustvom nasilja u porodici.
Caritas Šabac pruža usluge pomoć u kući, usluge dnevnog boravka za osobe sa mentalnim smetnjama, kao i stanovanje uz podršku. Zahvaljujući svojoj Avliji održivog razvoja koja povezuje usluge u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i socijalnog preduzetništva, napravili su još jedan korak ka održivosti svog sistema pružanja socijalnih usluga i podrške svojim korisnicima. Ono što Caritas Šabac izdvaja od svih ostalih socijalnih preduzeća jeste što konkurentno učestvuje na javnim pozivima za pružanjeusluga od strane lokalnih samouprava i godinama unazad dobija priliku da u različizim opštinama pruža ovu uslugu njihovim građanima. Uglavnom je većina socijalnih preduzeća ili udruženja građana koje pružaju usluge socijalne zaštite iskoristila ovu mogućnost kako bi proširila spektar dohodovnih aktivnosti, ali im pružanje usluga nije osnovna delatnost. Međutim, retko koje je imalo dovoljno kapaciteta da se upusti u komercijalnu trku. Da biste se upoznali sa tim ko su socijalna preduzeća u Srbiji, posetite jedinstvenu KoRSE Bazu socijalnih preduzeća.
Koji su najveći benefiti uključivanja nedržavnih, a posebno socijalnih preduzeća u sistem pružalaca usluga socijalne zaštite?
Socijalna preduzeća su najčešće nezavisna od pritisaka tržišta u smislu da su prilagodljivija od preduzeća koja su orijentisana isključivo na profit, imaju inovativne i savremene ideje, tehnologije i adekvatno obučeno osoblje, a sa druge strane izuzeta su i od političkih pritisaka s obzirom na činjenicu da se samostalno finansiraju (nisu zavisna toliko od projektnog ili javnog finansiranja, već teže samostalnosti kroz profitabilnost). Izvori finansiranja socijalnih preduzeća pružalaca usluga su najčešće hibridnog tipa i ne mogu se svesti isključivo na profit, već uključuju i donacije, članarine, prodaju akcija preduzeća i sl. Naposletku, kapacitet za inovativnost, u ovom slučaju se odnosi i na inovativne proizvode/usluge, ali i na inovativnost procesa, kao i na njihovu sposobnost širenja inovacija i kombinovanje socijalnih inovacija sa biznis strategijom. S druge strane, eventualni nedostaci socijalnih preduzeća pružalaca usluga socijalne zaštite svode se na činjenice da su ona najčešće kategorisana kao mala preduzeća, lokalno su utemeljena i najčešće nisu umrežena u krovne asocijacije što ih čini nedovoljno politički zastupljenim, a njihove interese nedovoljno zastupanim prilikom donošenja odluka. Neophodno je uključiti predstavnike socijalnih preduzeća pružalaca socijalnih usluga u rad donosilaca odluka i u dogovarajuća tela radi adekvatne analize stanja sektora.