U poslednjih trideset godina u Evropi se sve više obraća pažnja na socijalno preduzetništvo kao model poslovanja koji može da ublaži posledice globalizacije, tehnološkog napretka i ekonomskih kriza. Prva socijalna preduzeća osnovana su i uvedena u Italiji, 1991. godine, zakonom 381/1991, u kooperativnoj (zadružnoj) legalnoj formi i nazvana su „socijalne kooperative“ (“cooperative sociale“). Veoma brzo su počela da se pojavljuju i u drugim zemljama u evropskom okruženju.

Kada broj onih osoba koje ne mogu da se uključe u slobodnu tržišnu utakmicu postane prevelik i sav teret gubitnika se svali na državni budžet, podrška preduzetničkim nastojanjima u manje naglašenim tržišnim uslovima, što socijalno preduzetništvo jeste po svojoj definiciji, predstavlja dobar instrument za povećanje broja građana koji će se samostalno uključiti u društvo i, posledično, za povećanje društvene uključenosti.

Građanska društva u evropskim zemljama su na nedostatak socijalnih usluga i nesposobnost država blagostanja da osiguraju zaposlenost reagovala tkzv. “grass-root“ inicijativama za osnivanje organizacija koje su istovremeno socijalno orijentisane i sve više uključene u ekonomske aktivnosti. Udruženja građana i fondacije koje su bile tradicionalno usmerene na zastupanje su se angažovale u ekonomskim aktivnostima sa jačom preduzetničkom orijentacijom, dok su zadruge (poljoprivrednika, potrošača, proizvođača), koje su bile više orijentisane ka svojim interesima i prihodu, počele da proširuju svoje funkcije na šire društvene ciljeve.

Socijalno preduzetništvo doprinosi razvoju ekonomije zasnovane na solidarnosti i na taj način pomaže državama – članicama da postignu niz ključnih ciljeva Evropske unije kao što su stvaranje i očuvanje radnih mesta, društvena uključenost i inovativnost, ruralni i regionalni razvoj, zaštita životne sredine i dr. Ovaj model poslovanja se u Evropi sve više širi, dobija na značaju i može se smatrati jednim od temelja evropskog projekta integracije.

U većem delu Evrope je prihvaćena potreba za postojanjem drugačijih, neklasičnih vidova poslovanja koja se ne zasnivaju isključivo na stvaranju profita. Nisu svi ljudi podjednako u stanju da ravnopravno učestvuju u tržišnoj utakmici iz različitih razloga –zdravstvenih, obrazovnih, egzistencijalnih i dr. Principi liberalne ekonomije nisu univerzalno primenljivi svuda i na svakom mestu, postoje značajni delovi zajednice koji su osobeni i neretko na margini, ali ipak imaju potrebu da se na odgovarajući način uključe u normalne tokove života i poslovanja.

Situacija se i dalje razlikuje od države do države po pitanju postojanja zakonskog okvira, finansijskih i drugih mera podrške, i do danas nije usaglašena i usvojena opšteprihvaćena definicija socijalne ekonomije. Uprkos tome, smatra se da trenutno oko 2 miliona pravnih lica u državama-članicama Evropske unije, koja predstavljaju oko 10% svih pravnih lica, posluje po principima socijalne ekonomije i zapošljava preko 14 miliona radnika, što čini 6,5% zaposlenih u Evropskoj uniji.

Evropska komisija je u dokumentu ’’Social Business Initiative’’ iz 2011. godine definisala nekoliko kriterijuma koji se danas uglavnom koriste da bi se opisala ova vrsta poslovanja. Da bi neko pravno lice poslovalo po principima socijalne ekonomije ono mora da zadovolji sledeće uslove:

– da se bavi ekonomskom delatnošću;

– da ima eksplicitni i primarni društveni cilj;

– da ima ograničenja u pogledu raspodele dobiti i/ili imovine;

– da bude nezavisno;

– da ima inkluzivno upravljanje.

U svojim Zaključcima od 7. decembra 2015. godine Savet za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravstvo i potrošačke poslove Saveta Evropske unije (EPSCO) pozvao je države-članice i Evropsku komisiju da “ustanove, primenjuju i dalje razvijaju odgovarajuće Evropske, nacionalne, regionalne i/ili lokalne strategije i programe za jačanje socijalne ekonomije, socijalnog preduzetništva i socijalne inovacije“. U istom dokumentu se podstiče konstruktivni dijalog između Evropskih, nacionalnih, regionalnih i/ili lokalnih vlasti i svih drugih zainteresovanih strana, koji prema Savetu treba da se usmeri na sledeće strateške oblasti: svest, prepoznavanje i obrazovanje, socijalne inovacije, regulatorno okruženje i pristup finansijama.